Kao što telo mora da svari hranu da bi je pretvorilo u energiju, tako i psiha mora da “provari” iskustva da bi ih integrisala.

Ali za razliku od stomaka, koji se sam pobrine za varenje — emocionalna i mentalna probava traže našu pažnju. Tišinu. Vreme.
I često — podršku.

Šta je psihološka probava?

To je proces u kojem unutrašnje sadržaje (misli, emocije, doživljaje) ne odbacujemo, ne potiskujemo i ne gutamo bez svesti — već ih „varimo“, korak po korak, kako bi postali deo nas, a ne teret u nama.

U geštalt terapiji govorimo o asimilaciji iskustva.
O tome da se nešto doživi → prepozna → oseti → izrazi → i tek tada integriše.

Zato često kažem: Nije stvar da “shvatiš” šta ti se desilo. Stvar je da to i emocionalno prođe kroz tebe.

Šta se dešava kada “gutamo” bez varenja?

  • Neizrečeni bol ostaje kao grč u telu
  • Neprerađene emocije se vraćaju kao napetost, iritacija, iscrpljenost
  • Misli se vrte u krug jer nisu dobile izlaz
  • Osećamo „knedlu“, „pritisak“, „nemir“ — a ne znamo zašto

To je kao da stalno jedeš, ali ne daš stomaku da svari. U nekom trenutku dođe zasićenje, pa mučnina.

Kako izgleda psihološka probava u terapiji?

Nekada je to tišina u kojoj konačno čuješ kako ti je.
Nekada je to rečenica koju prvi put izgovoriš naglas.
Nekada je suza koju si godinama zadržavao.
A nekada je samo jedno „aha“ — i osećaj da ti je lakše, bez da znaš zašto.

Kada se iskustvo ne gura, ne forsira, ne osuđuje — ono ima šansu da se slegne. Da postane deo tebe, a ne rana u tebi.

Kako da podržiš sopstvenu psihološku probavu?

  • Zastani. Ne moraš odmah da razumeš, odlučiš, rešiš.
  • Pitaj se: Šta osećam povodom ovog iskustva? Gde to osećam u telu?
  • Ne analiziraj odmah. Oseti pre nego što „objasniš“.
  • Piši, razgovaraj, crtaj, diši. Nađi svoj način da izraziš.
  • Daj sebi vremena. Neka iskustva traže sate, neka godine.

I za kraj…

Ljudi često dođu na terapiju misleći da nešto „nije u redu s njima“.
Ali zapravo, samo nisu stigli da emocionalno svare sve ono što su proživeli.

U terapijskom prostoru, dozvoljavamo sebi da varimo na miru.
Bez žurbe. Bez pritiska da budemo „gotovi“.
I to nas dovodi do onog unutrašnjeg mesta gde postajemo celoviti.

Zavoli svoj dan.
I sve što u njemu nosiš — dok se polako pretvara u deo tebe.